Vikanje na dijete koje je izgubilo kontrolu neće smiriti situaciju, a nasilje kojem svjedoči kod kuće može usvojiti kao prihvatljiv način komunikacije. Stručnjaci upozoravaju na važnost pravodobnog prepoznavanja problema, postavljanja granica i uključivanja stručne pomoći kada je potrebna.
Agresivno ponašanje djece i mladih ne treba uvijek promatrati kao namjernu zloću ili neposluh. Iza njega se mogu kriti frustracija, teškoće u kontroli impulsa, osjetilno preopterećenje, obiteljski problemi ili naučeni obrasci ponašanja. Ključno je prepoznati što stoji iza djetetove reakcije i znati kada je riječ o prolaznoj razvojnoj fazi, a kada je potrebna stručna pomoć.
O tim se pitanjima govorilo na završnoj radionici ciklusa „Izazovi odrastanja i sazrijevanja u suvremenom društvu”, održanoj u Ogranku Lapad Dubrovačkih knjižnica. Geštalt-psihoterapeut i socijalni radnik Marko Grgurević, oslanjajući se na iskustvo rada s djecom, adolescentima i obiteljima, govorio je o međuljudskim odnosima, prevenciji nasilja i načinima na koje roditelji i odgojno-obrazovni djelatnici mogu reagirati na problematična ponašanja.
Dijete koje je izgubilo kontrolu ne treba dodatno podizanje tenzija
Jedna od najvažnijih poruka predavanja odnosi se na reakciju odraslih u trenutku sukoba. Kada dijete viče, udara ili pokazuje snažnu frustraciju, odgovor roditelja ili nastavnika ne bi smio biti dodatno podizanje glasa i prijetnje.
„Ako dijete urla, a vi odgovarate vikom, nećete ga umiriti – samo ćete zajedno urlati”, upozorio je Grgurević, naglašavajući da odrasla osoba najprije mora smiriti vlastitu reakciju i djetetu pružiti osjećaj sigurnosti.
To ne znači da agresivno ponašanje treba tolerirati. Upravo suprotno, potrebno je jasno postaviti granice, ali bez dodatnog poticanja sukoba. Poruke poput „vrati mu šakom” ili umanjivanje problema tvrdnjom da je riječ samo o dječjoj igri mogu pogoršati situaciju i poslati pogrešnu poruku o prihvatljivim načinima rješavanja sukoba.
Agresivnost u određenoj mjeri može biti dio razvoja u ranoj i predškolskoj dobi. Djeca tek uče prepoznavati i izražavati emocije, nositi se s frustracijom i kontrolirati reakcije. Međutim, važno je pratiti učestalost, intenzitet i okolnosti takvog ponašanja, osobito ako dijete redovito ozljeđuje druge, ne može se smiriti ili ima ozbiljne teškoće u odnosima s vršnjacima.
Iza agresije mogu se kriti različiti problemi
Fizička agresija nije jedini oblik nasilničkog ponašanja. Ono može biti verbalno, pasivno, reaktivno ili proaktivno, a uzroci se razlikuju od djeteta do djeteta. Na ponašanje mogu utjecati umor, frustracija, izloženost nasilnim sadržajima, obiteljske okolnosti i usvojeni obrasci komunikacije.
Posebno je važno razumjeti da djeca s razvojnim teškoćama mogu reagirati agresivno iz razloga koji nisu povezani s namjerom da nekoga povrijede.
Kod djece s poremećajem iz spektra autizma burna reakcija može biti povezana s osjetilnim preopterećenjem, primjerice bukom, gužvom, jakim svjetlom ili iznenadnom promjenom rutine. Kod djece s ADHD-om teškoće u kontroli impulsa i podnošenju frustracije mogu pridonijeti naglim, impulzivnim reakcijama.
Zbog toga je važno promatrati okolnosti u kojima se ponašanje pojavljuje, a ne samo kažnjavati njegov vanjski oblik. U nekim situacijama potrebno je smanjiti podražaje i omogućiti djetetu da se smiri, dok u drugima treba sustavno raditi na kontroli emocija, odnosima s vršnjacima i prihvaćanju pravila.
Stručna procjena pritom je važna kako se pojedinačni ispadi ne bi automatski pripisivali određenom poremećaju. Sama agresivnost nije dovoljna za postavljanje dijagnoze.
Nasilje u obitelji može postati obrazac ponašanja
Obiteljsko okruženje ima važnu ulogu u razvoju djetetove slike o sebi, drugim ljudima i načinu na koji se rješavaju nesuglasice. Ako dijete redovito svjedoči nasilju, prijetnjama ili ponižavanju, može usvojiti uvjerenje da je takva komunikacija uobičajena i prihvatljiva.
Sličan problem nastaje kada su obiteljski odnosi obilježeni ovisnostima, nepredvidivim reakcijama odraslih ili nedostatkom jasnih granica. Dijete tada može teško razvijati osjećaj sigurnosti i primjerenije načine izražavanja ljutnje.
Ipak, izloženost nasilju ne znači da će dijete nužno postati nasilno. Pravodobna podrška, stabilni odnosi s odraslima i stručna pomoć mogu pomoći u prekidanju takvih obrazaca.
To je posebno važno u adolescenciji, kada se teškoće u ponašanju mogu očitovati kroz vršnjačko nasilje, vandalizam, krađe, ozbiljno kršenje pravila ili druge rizične postupke. Što se problem ranije prepozna, veća je mogućnost da se djetetu i obitelji pruži odgovarajuća pomoć.
Vršnjačko nasilje ne prestaje zato što odrasli zatvore oči
Poseban izazov predstavlja elektroničko nasilje, koje se ne zaustavlja završetkom nastave. Uvrijeđene poruke, prijetnje, ponižavajuće fotografije i snimke mogu se širiti među vršnjacima, dok žrtva često nema mogućnost jednostavno pobjeći iz takvog okruženja.
Na radionici je upozoreno i na rizike pojedinih digitalnih platformi, uključujući mogućnost automatskog nestajanja poruka i dijeljenja lokacije. Takve funkcije mogu otežati naknadno utvrđivanje što se dogodilo, zbog čega roditelji trebaju razgovarati s djecom o sigurnosti na internetu i ozbiljno shvatiti njihove prijave nasilja.
Ako dijete doživljava fizičko ili elektroničko nasilje, potrebno je obavijestiti školu i zatražiti konkretne korake za zaštitu. Ovisno o ozbiljnosti slučaja, mogu se uključiti školski psiholog ili pedagog, zdravstveni stručnjaci, Hrvatski zavod za socijalni rad i policija. Za prijavu štetnog sadržaja ili nasilja nad djecom na internetu postoji i MUP-ova platforma Red Button.
Važno je da odrasli ne umanjuju problem, ne prebacuju odgovornost na žrtvu i ne očekuju da djeca sama riješe situaciju u kojoj su izložena prijetnjama ili sustavnom ponižavanju.
Previše ekrana u ranoj dobi može utjecati na emocionalni razvoj djece
Jedan od problema na koji je tijekom predavanja upozorio geštalt-psihoterapeut i socijalni radnik Marko Grgurević jest prekomjerna izloženost djece digitalnim sadržajima u najranijoj dobi, koju je nazvao „ekranizmom”. Upozorio je na važnost neposredne komunikacije između roditelja i djeteta, kontakta očima i prepoznavanja emocija, koji su važni za razvoj socijalnih i emocionalnih vještina.
„Kada nema izravnog kontakta i zrcaljenja emocija između roditelja i djeteta, djeca doslovno zaostaju u razvoju. Ekran nudi ubrzan i umjetan sadržaj zbog kojeg dolazi do blokade amigdale, dijela mozga zaduženoga za procesuiranje emocija, pa se kod najmlađih razvijaju simptomi koji u potpunosti oponašaju autizam”, upozorio je Grgurević.
Kada potražiti stručnu pomoć?
Ako se agresivni ispadi učestalo ponavljaju, ozbiljno narušavaju odnose s vršnjacima ili obitelji ili uključuju ozljeđivanje drugih, roditelji bi trebali potražiti savjet stručnjaka. Prvi koraci mogu uključivati razgovor sa školskim psihologom ili pedagogom, pedijatrom te drugim stručnjacima koji mogu procijeniti djetetove potrebe.
Ovisno o uzroku i intenzitetu teškoća, plan podrške može uključivati rad s djetetom, savjetovanje roditelja, promjene u školskom okruženju i odgovarajuće terapijske postupke. Kod djece koja se teško nose s bukom, gužvom ili promjenama rutine potrebno je prilagoditi okruženje, dok kod drugih naglasak može biti na učenju kontrole impulsa i primjerenijeg rješavanja sukoba.
Najvažnije je ne čekati da ponašanje postane ozbiljan problem prije nego što se zatraži pomoć.
Ciklus „Izazovi odrastanja i sazrijevanja u suvremenom društvu”, koji su organizirale Dubrovačke knjižnice, bio je namijenjen roditeljima, odgojiteljima i prosvjetnim djelatnicima. Njegova završna poruka nadilazi samo pitanje agresije: zdravi odnosi razvijaju se kroz komunikaciju, empatiju, dosljedne granice i odgovornost odraslih, ali i kroz spremnost da se na vrijeme prepozna kada dijete i obitelj trebaju stručnu podršku.
|
